Da li je to bilo za 29.
studeni ili za 01. svibnja, ne zna se točno, ali se znalo i to je bilo
normalno za te dane doći kući. Pa praznici su. Svatko tko je u to
vrijeme izbivao od kuće koristio je tu prigodu i „bježao“ kući.
Josko, Milan P., Željko,
Zdravko V., Darinko, Dragutin, Žarko, Milan, Boško, Zdravko M., Branko,
Stipe i Željko to su činili uredno svake godine dolazeći iz Osijeka
u naše selo. Oni su se školovali u Osijeku.
Taj puta se Josko, Milan
P. i Željko ne pojave u isto vrijeme kada su ostali došli. Svi su
se pitali kako to da njih još nema. Ni ovi što su došli ranije nisu
baš znali pravi razlog njihova kašnjenja pa nisu ništa ni govorili
njihovima. Naravno, najviše se zbog toga brinula Joskova mater za Joska.
Koga god je od ovih što su došli pitala, nitko joj ništa nije znao
reći. To je nju, kao i druge majke, jako brinulo.
Nakon dan-dva od dolaska
ovih prvih, pojave se „izgubljeni sinovi“. I ništa to ne
bi bilo čudno da sva trojica nisu nosila naočale. Iako je vani
bilo oblačno i tmurno, oni su nosili naočale. I u kući su ih na očima
imali. Svima je bilo smiješno ali se nisu upuštali puno u ispitivanje
zašto ih stalno nose. Vjerojatno su svi mislili da je to neki novi
modni trend pa zbog toga nisu pitali kako ne bi ispali „seljaci“
jer ne prate nova modna kretanja.
Nisu oni mogli tako dugo
izdržati s naočalama. Kako je vrijeme još uvijek bilo hladno, njima
bi se svaki puta kada bi izvana ušli u tople sobe, naočale zamaglile.
Oni tada ništa ne bi vidjeli pa bi, bez obzira na to, ostavljali naočale
na očima i doslovce po sobi bauljali tražeći gdje će sjesti.
„Maske“ su tada počele
padati. Kako to nisu mogli izdržati, ipak su skinuli naočale. Svi
su imali što vidjeti. Oko očiju je svakome od njih bilo sve tamno
plavo od silnih udaraca koje su u Osijeku dobili. Tada su ispričali
kako su imali gadan okršaj sa osječkim huliganima u disco klubu Bastion
u osječkoj Tvrđi kojom prilikom su oni izvukli deblji kraj.
< « | » > |
---|