Knjiga pjesmarica ili kako su je naši stari zvali pivač, poznata je svim našim Zagoričancima, kako mladima tako i starima, muškima i ženskima, pismenima i nepismenima, svima, jer je početkom i sredinom 20-tog stoljeća bivala u svim Zagoričkim kućama. Kako iz razloga što je bila među rijetkim knjigama u selu, tako i zbog toga što su je svi suseljani koristili, neki kao čitači neki kao slušatelji. Narodne pjesme iz pivača (pjesmarice) čitali su, u to vrijeme, pismeni ljudi, seljaci iz Zagoričana ili su ih pjevali drugima na silima (sijelima), tj. večernjim druženjima, posebice tijekom dugih zimskih noći, ali i u drugim prigodama. Pjesme su često pjevane uz glazbalo gusle.
Prema pričanju naših starih, nekoliko je pivača postojalo u selu u to vrijeme, kažu, najzastupljeniji je, kako su ga oni nazivali, Kačićev pivač.
Fra Andrija Kačić Miošić (1704.+1760.) epik i vjerski pisac napisao je jedno od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII stoljeća i jednu od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće: Razgovor ugodni naroda Slovinskoga (1756.). Prvi dio knjige tematizira srednjovjekovnu povijest slavenskih naroda, dok je drugi dio usredotočen na kršćansko-turske sukobe, koje autor najčešće prikazuje pjesmama, zbog čega mnogi knjigu nazivlju narodnom pjesmaricom. Često se ističe da se Razgovor „spustio u narod“, te je taj narod, njegove pjesme prenosio usmeno i pismeno.
Prema sačuvanim podatcima u knjizi (naslovnica nedostaje, dok je u okviru nekoliko stranica knjige tiskano, Bosanska pjesmarica) pretpostavljamo da je naslov knjige Bosanska pjesmarica ili junačka djela naših djedova: opjevana od harna naroda.
Izdavač: Hartman, 1912. godine.
Autori: Grga Martić i Ivan Franjo Jukić.
Broj stranica: 228.
Fra Grgo Martić i fra Ivan Franjo Jukić su sakupili narodne pjesme i pripremili zbirku Narodne pjesme bosanske i hercegovačke koja je izdana u Osijeku 1858. godine. Novo pregledano izdanje sa nekim povijesnim podacima popratio je prof. Cherubin Šegvić nazvano je Bosanska pjesmarica ili junačka djela naših djedova, to je naš pivač iz 1912. godine.
Fra Grgo Martić (1822.+1905.) bio je franjevac, pjesnik, književnik, kulturni i politički djelatnik. Pored velikog broja književnih djela poznat je i po mudroj domoljubnoj izreci 1860. godine. „Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske.“
Fra Ivan Franjo Jukić (1818.+1857.) pored svoje svećeničke službe bio je učenjak i plodan pisac, sakupljač narodnih umotvorina, narodni prosvjetitelj i učitelj, te javni društveni radnik. Od njega potječe prvi zemljopis i prva povijest Bosne (1851. godine).
Cherubin Šegvić (1867.+1945) katolički svećenik, hrvatski povjesničar, književni kritičar, političar i profesor filologije autor je jedne od prvih biografija o Anti Starčeviću (1911.), te studija o životu Eugena Kvaternika (1921.).
Knjiga (pivač) sadrži velik broj narodnih pjesama koje govore o junacima, harambašama i hajducima i njihovim djelovanjima za vrijeme turske okupacije naših krajeva.
Našim Zagoričancima, najpoznatija i najomiljenija pjesma je Mijat Tomić i livnjani Turci, koja se nalazi u pivaču na 198. stranici i u kojoj je jedan od stihova:
„Pa izašo na polje Borovo,
Zdravo sidje vrelu Vrbovniku.“
Pjesma opisuje putovanje malog Marijana (na koje ga je poslao daiđa Mijat Tomić), s Vran planine prema kamenome Livnu, te se uz Vrbovnik i Borovo polje spominje u jednom od stihova i Gradac povrh Potočana.
Prof. Cherubin Šegvić u pivaču na 196. stranici o hajduku Mijatu Tomiću kaže: “U nizu hajdučkih junaka Mijat Tomić je posljednji po dobi, u kojoj življaše i po starim hajdučkim vrlinama, koje omiliše narodu. Iza njega se hajdučtvo izrodi u razbojstvo. Mijat Tomić življaše u XVIII. vijeku. Rođen u Duvnu u Hercegovini, nevolja okupi oko njega još četrdeset i dva druga, s kojima je četovao oko Vranić-planine povrh Duvanjskoga polja. Dobar i plemenit dijelio je narodu plijen, što ga je plijenio. On je doprinjeo mnogo, da je hajduštvo u Dalmaciji i drugdje po hrvatskom narodu postalo simpatično.“
Pored čitanja i pjevanja pjesama iz pivača, neki tada pismeni Zagoričanci koristili su ga kao prostor za zapisivanje svojih imena i kratkih komentara.
Najstariji zapis vjerojatno je ostavio prvi vlasnik pivača na stranici 218., a on glasi: „ovaj pivač ante Ivkovića i Zagoričana Livno Bosna ovi pivač kupi Nine Ivković Godine Na 1914 Pomozi Bože Sada ovo piso ante Ivković“.
U pivaču postoje i drugi zapisi:“ovo je malo piso Ivan 1929 godine Zuber pokojnoga Pere Zubera“, „ovo je Malo Piso ante Ivković selo Zagoričani Na pivaču svome“, „Ivan Vučak piso 1938 godine“, „Mirko Zuber selo Zagoričani u ilije Zubera kući“, „Stipo Čečura Bosna“, „Ana Zuber“, „Anto Ivković Zagoričani Pere Ševe toje njegov Pivač To je on čito dok je bio Mlad“, „Marko Mihaljević Zuber p. Jakova Pisano 1936“, „Demokratija“, „Ovo malo piso ja Suša kako mi je ime to nisam neznam eto vi ga pitajt ako vam ktiji kazat“, „Ilija Zuber to je njegov Pivač pisano 1936 godine 18/I“.
Zapisi iz pivača svjedoče o pismenosti naših suseljana u periodu između dva svjetska rata. Pojedini su učili pisati i čitati od naših fratara, neki su išli u školu kod fratara, neki kod časnih sestara u Livno, dok je određeni broj njih polazio tečajeve u organizaciji HSS i Seljačke sloge koji su se provodili u selu, putem kojih su učili čitati, pisati i računati.
Okupljeni Zagoričanci na silima u svojim kućama slušajući pjesme o junaku i hajduku, Mijatu Tomiću, divili su se njegovim uspjesima i pothvatima, ujedno odobravajući neuspjeh i poraze njegovih protivnika Turaka ili kako ih često u pjesmama nazivaju balija. Pojedini slušatelji divili su se umješnosti čitača i pjevača, te su po njihovom uzoru, krenuli učiti slagati prva slova čitajući pjesme iz pivača.
Draško Mihaljević, Stipin
< « | » > |
---|